Naš urednik Sven Semenčić i šef Azre Branimir Štulić nadvikivali su se u magnetofon (po onoj: ko jače njegove gaće!)

Iako ste u "Poletu" bezbroj puta mogli pročitati ime Azre ovo je, u stvari, naš prvi intervju s Branimirom Štulićem-Đonijem-Čupkom. Njegova gotovo karizmatska pojava može se, mirne duše, poistovjetiti s Azrom, svojevrsnim poligonom za prelamanje njegovih nebrojenih hirova. Mislim pri tome na mnogobrojne postave koje je Đoni izmijenio oko sebe, težeći, kako sam kaže, profesionalnijem odnosu spram muzike. S druge su se, pak, strane čule primjedbe da je baš njegova egocentričnost bila preprekom za dulje trajanje nekih postava, a prvenstveno ciljam na njegovu nekadašnju ekipu koja danas ima najozbiljnije komercijalne predispozicije pod imenom "Film". No unatoč neopipljivom priznanju "enfant terriblea" zagrebačke scene, Štulićeva Azra kroz prilično drug period ne uspijeva prekoračiti status Lokalne senzacije na relaciji Klub studentskog centra - - Lapidarij. Međutim, u suradnji s Huseinom Hasanefendićem, Štuliću polazi za rukom napraviti prvi singl, koji je, kao što znate, naišao na pohvale recenzenata. Njegov nedavni nastup u Klubu zagrebačkog Studentskog centra također je povoljno ocijenjen i to je bio samo razlog više za razgovor koji bih, u stvari, prije nazvao nadvikavanjem, nego li intervjuom. Štulić govori brzo i nervozno i vrlo je emocionalan i uporan sugovornik, koji vas pošto poto želi uvjeriti da je u pravu. Ali, intervju je ovdje pa vi sami presudite da li je uvjerljiv.

"BEATLESI" PRIJE SVEGA

"Polet": Ti imaš dvadeset i sedam godina pa bi bilo zanimljivo čuti odakle si ti krenuo i kakvi su bili tvoji prvi kontakti s glazbom?

Džoni: "Beatlesi" uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom (moj stari je bio vojno lice pa smo se stalno selili) nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto sto uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam. U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored "Opatija" kina. Dan danas tamo na nekom zidu, piše "Kinks", "Rolling Stones"... To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privlačilo. Sjećam se tako jednog dana. Pošao sam u kino "Opatija" na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to. Ipak, u prvom gimnazije, počeo sam svirati akustičnu gitaru. Prije toga sam želio biti pjevač, no tada sam mutirao i neki kažu da ni do dan danas nisam izmutirao. Da nema tog "novog vala" vjerovatno nikad ne bih ni zapjevao.

"Polet": Nedavno sam s kazete slušao tvoje čisto akustičarske stvari iz tog vremena. Kad si već bio oduševljen "Beatlesima", zašto nisi pokušao osnovati grupu?

Džoni: Muziku sam prestao slušati kada su "Beatlesi" otišli sa scene i kada je splasnuo napon beata. Došao je heavy-metal, a to nisam mogao slušati, kao ni sve kasnije genijalce. Simfo-rock mi je uvijek bio stran. Patio sam malo za Alvinom Leejem, radio sam vježbe za lijevu ruku, ali sam i to brzo napustio. Onda sam prvi puta čuo na radiju Charlesa Byrda. Bila je to neka kompilacija akustičnih gitarista, nekakav barski štimung. Na Charlesa Byrda sam doista bio pao. Mislio sam: budem li svirao električnu gitaru neminovno ću ovisiti od drugih, a to nisam htio. Onda sam gdje god sam stigao slušao isključivo klasičnu gitaru. Kada sam završio gimnaziju, otišao sam u vojsku da bih mogao na miru uvježbavati tu gitaru. Cijelo to vrijeme radio sam pjesme po modelu "Beatlesa". Uvijek sam razmišljao kako bi to oni odsvirali. Zamišljao sam prateće vokale i u glavi sam slagao cijele aranžmane. Pa i dan danas su svi ti prateći vokali kod nas Azrina furka. Mi smo to prvi ubacili na onu staru bitničku foru. Kada sam, 1972. završio gimnaziju počeo sam se muvati po Filozofskom fakultetu. Imao sam kasnije svoju "katedru" u podrumu Filozofskog faksa. Bilo je to svakoga dana od dva do devet. Hektolitri vina su se tamo popili.

IZ ISTOČNE FILOZOFIJE U SEVDAH

"Polet": Koliko se sjećam prvih manjih Azrinih nastupa neke su od tvojih tadašnjih stvari naginjale folku.

Džoni: Baš tada sam bio lud za narodnom muzikom. Svirao sam sevdah. Imao sam kući tridesetak albuma sve sama narodna kola i slično. Išlo je to po ofucanom sistemu: u gimnaziji sam čitao istočnu filozofiju da bih bio pametniji no što jesam, pa sam preko posjećivanja nekih predavanja o ciganima stigao i do sevdaha. To me držalo više od svega. Nikako nisam mogao složiti neki ozbiljan bend. To je uostalom i sada problem, nitko neće ozbiljno raditi. Svi bi se htjeli jednom tjedno naći, malo zasvirati i gotovo. Ja sam se stvarno htio samo time baviti. Želio sam vježbati dan i noć.

"Polet": Kako si zamišljao svoj bend?

Džoni: Lud sam bio, a i danas to jako volim, za nekakvim kabaretskim štimungom. Svejedno je obrađuješ li neku klasičnu ili kakvu drugu stvar, samo da joj daš kabaretsku patinu. Htio sam napraviti glazbu koja bi odgovarala atmosferi krčme. a u krčmi ne možeš svirati "Emerson, Lake & Palmer." Te su stvari trebale biti ritmizirane, da možeš stepavati nogama i pucketati prstima. Susreo sam tada Paola (Sfecci, bubnjar "Aerodroma", op. a.). On je svirao tarabuku. To ti je makedonski izraz za nešto slično bongosu, što se radi od devine kože. Imali smo i pjevaljku. Tako je izgledala moja prva prava trupa. Zvali smo se "Balkan sevdah bend". Snimili smo tada ne neke demo-tapeove "Balkana" koji je prošao mnoge oblike do ovoga na singl ploču. Da danas netko to čuje, popljuvao bi me tako da bi mi bilo neugodno izlaziti iz kuće. Ali nije bitno, bio sam čist kao djevica. Balašević je zadnji rocker prema onome što smo mi tada radili. Ja u stvari nisam brutalan čovjek, to su me tek kasnije naučili.

"Polet": Unatoč svojoj gotovo fanatičnoj odluci o profesionalnom bavljenju glazbom, upisao si se na fakultet.

Džoni: Kada sam došao iz vojske upisao sam fonetiku i povijest ali to sam napravio isključivo zato da bih imao alibi pred starcima. Morao sam nešto raditi, meni je život kod kuće oduvijek bio pakao. U njoj sam se osjećao kao stranac. Upisao sam se, dakle, da bih dobio na vremenu, jer nisam mogao očekivati da ću odmah moći živjeti od muzike.

"LUD PA ŽIVI"

"Polet": Ti si gotovo agresivno uporan kad pokušavaš nekome nešto objasniti ili u tome da ljudima u prolazu odrecitiraš pjesme koje si napisao u posljednjih mjesec dana.

Džoni: To je tako, a ljudi su mislili "lud pa pusti ga da živi". Ja sam rulji zaista svirao i svirao u mozak. Prvu Azru sam konačno složio 1975. godine. Svirali smo uglavnom balade, gdje se pazilo na slaganje vokala, ali sve je to bilo diletantski. Kad sam prvi put na sebe stavio električnu gitaru, pitao sam Paola, koji je već bio bubnjar, kako mi stoji, a on je rekao: "Kao sedlo na devi". Nakon dvije godine složilo se drugo jezgro grupe. Ta postava je današnji "Film" Stalno smo se pomalo svađali. Htio sam istjerati svoju ideju do kraja, pa da je, ako ne vrijedi, mijenjamo. Uvijek guram svoje, pa ko' živ ko' mrtav.

"Polet": Čini se da si se od tada promijenio?

Džoni: U jesen 1977. godine čuo sam new wave. To je velike zasluge imao Juričić (gitarist "Filma", op. a.), on je htio da radimo tako nešto. Ja sam to shvatio kao potenciran stari beat i oduševio sam se u istoj mjeri kao kada sam prvi put slušao "Beatlese". Ponovo sam čuo klasične prateće vokale, klasičnu solo-gitaru, shvatio sam da je nakon drugog vremena pravi ugođaj ponovo stigao. U to se opet moglo vjerovati. Mi u Azri smo u to vrijeme počeli pročišćavati i nanovo aranžirati stvari, potencirati ritam, glas... Ubacili su mi onda neki kompleks da ne znam pjevati, to su bile paranoje. Bilo je kao kad imaš krive zube pa ih s dvadeset godina počneš ispravljati.

"Polet": Ti si, dakle, svojim starim stvarima pokušao odjenuti neko novovalno ruho.

Džoni: To su na kraju ispale nove stvari. Jedine stare stvari, koje se i danas sviraju su "Balkan" i "Jablane" (snimljen na LP-ju "Parnog valjka" koji se u originalu zvao "Anarhist" i bio je klasična stara balada.

"Polet": Očito je da su sve tvoje postave bile kratkoga vijeka. No, prije godinu dana imao si jedan sasma solidan bend.

Džoni: Mene je uvijek smetao njihov odnos prema tome. Ja sam napustio sve, htio sam samo svirati, a svi oni su imali milijun drugih preokupacija. Sada je drukčije. Oni imaju "Film" i puno su odrasliji nego u vrijeme kada smo bili zajedno. Ja sam svoje odlučio već prije deset godina. Bio sam stariji od njih pa je logično da sam brže od njih htio nešto postići. Kada je bend već imao profil, pozvali smo Juru Stublića, koji danas vodi "Film", jer su sa svih strana na mene navaljivali da moram uzeti pjevača. Tada je utrčala i ona "Poletova" turneja; no mene je sve to smetalo, osjećao sam neku odgovornost, kao, "Polet" stoji iza mene, a ja nisam još osjećao da je bend spreman podnijeti taj teret. Nisam htio ljude varati, iako mislim da smo napravili par dobrih koncerata po Hrvatskoj. Želio sam da sve to izgleda puno profesionalnije.

"Polet": Stalne promjene su ti, međutim, onemogućile da konačno počneš nešto sistematski raditi.

Džoni: Svaki klinac na potezu od ITD-a do Trga Republike zna za Azru, ali za nju ne znaju svi koji bi morali. Ploča je prva karika ka tome. Kada sam radio singl Azru, u grupi smo bili Lejner (bubnjar iz sadašnje postave, op. a.) i ja. No znao sam da će to pokrenuti stvar. Mišu (basista, op. a.) sam uzeo kasnije. Konačno imam nešto najslužbenije u ruci, jer što mi vrijedi da već godinama sviram po svim rupama u gradu i da imam neki jebeni lokalni kult status.

MALO SE SRAMIO

"Polet": Kakva je stvarna pozadina tvog prošlogodišnjeg flerta s "Parnim valjkom"?

Džoni: Kada se Hus (Hasanefendić, op. a.) vratio iz vojske, predložio sam mu da dođe u Azru. Škrga (Milan Škonjug, menedžer "Valjka", op. a.) je rekao da to baš ne bi išlo i pozvao me u "Parni valjak". Ja sam rekao O.K., idemo probati, i svirali smo pola Husovih, pola mojih stvari. No ja nisam baš bio podesna osoba za drugu gitaru. Pokazalo se na demo-snimkama da nisam dovoljno čvrst. No, to nije bila glavna prepreka. "Valjak" je Husov bend kao sto je Azra moj. Ni ja ne bih trpio da meni netko dođe u bend i ubacuje mi svoje stvari, kad i sam imam hrpetinu vlastitih. Na kraju je iz svega ispalo da je "Valjak" snimio "Jablane" na "Gradske priče", a za uzvrat je Hus producirao naš singl.

"Polet": Nisam siguran da je takav potez bio u skladu s tvojom navodnom beskompromisnošću.

Džoni: Meni je ipak stalno bilo nekako krivo zbog toga. Sam sam sebi govorio da se prodajem. No kratko je trajalo. Uvijek sam u stvari znao da moram izgurati s Azrom do kraja. I napravit ću to. Neosporno je, međutim, da je s Pikom, Fumom i Husom pravo zadovoljstvo svirati. Oni su doista profesionalci kakve sam prije rijetko sretao.

"Polet": Smatraš li da tvoja egocentričnost može osigurati povoljne uvjete za rad unutar grupe.

Džoni: Doista volim da me u bendu slušaju. Ja nisam genijalac za svirku, ali znam kako to treba zvučati. Tražim bolje od sebe da to oni odsviraju. Samo neka dođu, neka to naprave, neka šute i rade. Ništa više. Dok sam, recimo, bio s "Parnim valjkom" ja sam stalno šutio i pazio na svoj instrument.

"Polet": Gledao sam mnogo vaših nastupa i gotovo te nijednom nisam vidio opuštenog na sceni. To je uostalom i glavna zamjerka upućena na tvoj račun.

Džoni: Moram paziti na masu stvari: da li će mi onaj odsvirati što smo se dogovorili ili neće, moram pjevati, moram pjevati, moram svirati, držati atmosferu na "stageu", paziti da netko ne ispadne iz ritma. Strašno mi je teško. Mislim da sada Azra radi kako valja i da sam manje grčevit... Poznata je stvar, zatim, da razglasi ne valjaju, a ja hoću da me se uvijek dobro čuje, pa se derem. A onda, i te stalne promjene postava me pomalo tjeraju u ludilo, uvijek imam nekog novog u bendu. To su objektivne okolnosti, a ako ćemo pravo, i po prirodi sam rastrgana osoba.

"Polet": Kako radiš na nekoj stvari, sto te uopće motivira da napišeš pjesmu?

Džoni: Ja uvijek imam najprije melodiju. Još davno, kao klinac pročitao sam da je Smetana danima pamtio melodiju sve dok mu ne bi došle riječi. Jer sama riječ ima svoju ritmiku, svoju melodiju. Tako i ja radim. Nekada sam morao isti dan na melodiju napraviti tekst. Sada je to već spontano. No drugačije tekstove od onih koje radim ne mogu pisati, jer ja to stvarno živim i gotovo.

DŽONI NE ROBUJE

"Polet": Ogromna je razlika između zvuka tvog prvog singla i onoga koji si, recimo, prikazao pred desetak dana u Studentskom centru.

Džoni: Ja koristim svirače koliko mogu. Studijske će se snimke i dalje razlikovati od one koju ću izvoditi na koncertima. Jer ne možeš ti sve te ljude, koje mislim koristiti na ovome albumu koji ćemo sada raditi, dovući na pozornicu. Tako i ovaj single shvatit ću kao dokument. Ipak, za prvi singl sam svjesno i namjerno odabrao stvari s takvim tekstovima za koje se uopće ne bi čudio da su na njih opalili porez. To sigurno nisu moji najbolji tekstovi, ali ja iza tog singla svejedno stojim. Rekao sam da je to dokument, ali on me ne predstavlja u potpunosti. No zbog toga me i ne obavezuje ni na sto.

"Polet": Gdje smještaš Azru unutar naše "novovalne" scene danas?

Džoni: Na "Prljavom kazalištu" su se lomila ideološka koplja. To je, uostalom, gotovo redovito slučaj s nečim novim kod nas. Uopće ne sumnjam, međutim, da će te komisije vrlo brzo biti ušutkane. Uvijek to ide tako, to je već neki ustaljeni redoslijed. No Azra je po ideji prvi nas "novovalni" bend. Po ideji, kažem jer što se tiče svirke, ja ću raditi ono što mi se bude radilo. Ako netko za ovaj singl kaže da nema veze s novim valom, to je njegovo pravo i ja mu ga ne osporavam. Tu su "novovalni" elementi iskorišteni u kontekstu, koji možeš nazvati kako hoćeš. Da ne robujem ni disco-kućama, ni ljudima, ni tržištu - to je po meni poštena ideja "novog vala". Mislim da je šminka vikati neke parole i pod etiketom "novog vala" imati alibi za neke isforsirane stvari. Ja sam čitav život plazio po cesti i poznam svako zagrebačko dvorište, a Azru sam napravio po sebi. To je ulični bend, Azra je u stvari artistički ulični bend i to je SVE.